Naslikano je viseće cveće, oblika zvončića. Ovo cveće zapravo postoji i tog je naziva. Slikarka ujedno što je pojavno fascinirana raznoraznim cvećem, takođe, od malena, zanima se za nazive biljaka i gljiva, latinske i narodne. Nazivi govore o tome da mi živimo u svetu simbola koji imaju jako asocijativno delovanje. Takođe istražujući o ovom cveću, autorka negde nailazi i na naziv Đavolja truba, umesto Anđeoske trube, što je navodi na pomisao da svako svet posmatra iz svog ugla, da naročito danas postoji puno tumačenja na sve teme i da mi biramo ono koje je najviše u skladu sa nama. Zato slikarka bira da to ipak budu Anđeoske trube. S druge strane slika mračnu sliku i tako priznaje da imamo u sebi i puno tame da smo često i na toj mračnoj strani, kada anđeoski ton se preobrati u đavolji glas. Ipak, u ovaj slici, naslikana su kako u tami sijaju ti svetli ponegde snežnobeli zvončići, trube koje predstavljaju zvuk, odnosno dobar glas, pesmu anđela, koja do nas dopire i iz najvećeg mraka.